Miren kod Nove Gorice (Slovenija)

12. 11. 1920. Potpisom Rapalskog ugovora između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca multietničko područje nekadašnjeg Austrijskog primorja dodijeljeno je Italiji.

6. 4. 1941. Njemačka je napala Jugoslaviju, kasnije ju još napadaju Italija, Mađarska, Rumunjska i Bugarska; teritorij države bio je podijeljen među Njemačkom, Italijom, Mađarskom, Rumunjskom i Bugarskom.

3. 5. 1941. Italija je i formalno priključila teritorij središnje i jugoistočne Slovenije i nazvala ga Ljubljanska provincija; tako je još više protegnula granice svoje države prema istoku.

2–14. 12. 1941. U okviru Drugog tršćanskog procesa sudili su šezdesetero slovenskih antifašista; pred specijalnim Sudom za zaštitu države petorica su osuđena na smrt.

8. 9. 1943. Kapitulacija Italije.

10. 9. 1943. Wehrmacht je osnovao Operativnu zonu Jadransko primorje (Operationszone Adriatisches Küstenland) i Predalpsku operativnu zonu (Operationszone Alpenvorland).

12. 9. 1943. Njemačka je vojska zauzela Goricu.

25. 9. 1943. Prva palež Mirena (Merna); njemačke su jedinice zapalile nekoliko kuća u Donjem Mirenu i pritom ubili četiri stanovnika.

2. 2. 1944. Druga palež Mirena (Merna); većinom su gorjele kuće u donjem dijelu sela.

9. 5. 1945. Službeni završetak Drugoga svjetskog rata u Europi.

9. 6. 1945. Utvrđivanje tzv. Morganove linije, koja je predstavljala privremenu granicu između Italije i Jugoslavije; upravu nad većim dijelom Mirena (Merna) preuzela je Saveznička vojna uprava, koja je također počela obnavljati nekoliko kuća; Mjesni narodni odbor vodio je protiv toga snažnu propagandu.

15. 9. 1947. Nakon stupanja na snagu mirovnog sporazuma između Italije i Jugoslavije Miren (Merna) je gotovo u potpunosti priključen Jugoslaviji; polako se nastavilo s obnovom u ratu spaljenih kuća; granična linija između Jugoslavije i Italije još je prolazila preko nekih grobova na mirenskom groblju.

10. 10. 1975. Potpis Osimskih sporazuma između Italije i Jugoslavije, koji, među ostalim, uklanjanju neživotnu situaciju i ucrtavaju novu granicu koja više ne prolazi preko grobova.

Miren u vrijeme Drugog svjetskog rata i spaljivanje sela

Nakon kapitulacije Italije, 8. rujna 1943., njemačka je vojska 12. rujna zauzela Goricu. Do 15. rujna partizani su ostali na položajima na prilazima u grad, kada su se morali povući pred njemačkim tenkovima. Tom su prilikom Nijemci zauzeli Gornji Miren. U Donji Miren nisu mogli s obzirom na to da su partizani zapalili most na rijeci Vipavi, a ujedno su pucnjavom s mirenskog grada i donjeg dijela sela branili bojište na Krasu. Sljedećih su se rujanskih dana još uvijek odvijale borbe između partizana i njemačkih jedinica.

Prva palež Mirena dogodila se u vrijeme njemačke ofenzive, odnosno po proboju goričkog bojišta 25. rujna 1943. Bile su zapaljene kuće u Donjem Mirenu (od »Grabca« do škole). Tada su njemačke jedinice ubile četiri seljaka, a njih 11 su najprije namjeravali odvesti u internaciju, a mjesec dana nakon toga oslobodili su ih.

Partijska naoružana organizacija Sigurnosno obavještajne službe (SOS) i u Mirenu je, osobito u studenom 1943., vršila vansudske likvidacije protivnika komunističke revolucije, i to onih koje su sumnjičili za suradnju s Bijelom gardom. Tom su prilikom bili likvidirani neki istaknuti članovi društvenog, političkog i kulturnog života, kao primjerice profesor Ciril Šinigoj.

Dana 1. veljače 1944. u Miren su došla dva njemačka vojnika na pregled kožare »Scalletari«. Partizani su ih odmah uhitili i odveli. Idućeg su dana njemačke jedinice opkolile selo i u Donjem Mirenu počele pretraživati kuće ne bi li pronašle nestale vojnike. Ujedno su uhitili mještane koje su zatekli u kućama i odveli ih preko Vipave u Gornji Miren. Prijetili su ubojstvom svakog desetog muškarca ako se nestali vojnici ne vrate do četiri sata poslijepodne. Dva su mještana uputila pronaći nestale vojnike prema Vrtočama. Oko jedanaest sati poslali su kućama žene s djecom, kojima je bilo rečeno da sakupe svoje stvari jer će selo biti zapaljeno. Tadašnji seoski župnik Oskar Pahor, koji je dobro govorio njemački, nekako se uspio dogovoriti s Nijemcima, tako da zatočenike nisu poubijali. Mještani koje su poslali u potragu vratili su se bez nestalih njemačkih vojnika. U četiri sata poslijepodne počele su gorjeti kuće u Donjem Mirenu, one koje su ostale čitave za vrijeme prvog spaljivanja 25. rujna 1943. Nekoliko su kuća u selu uspjeli spasiti pogasivši ih odmah.

Miren je zahvatilo veće uništavanje prilikom bombardiranja savezničkih zrakoplova 18. ožujka 1944. Njemačke su jedinice na poljima oko zračne luke izgradile hangare za skrivanje svojih zrakoplova. S namjerom potpunog uništenja zračne luke na Rojama, a jednako tako i njemačkih kontrolnih stanica u blizini Gorice, na šire područje oko zračne luke, tj. na sela Gabrje, Sovodnje, Peć, Rupa, Miren, Orehovlje, Bilje, Vrtojba i Štrandež, padale su bombe‑šrapneli.

Bombe su uglavnom uništile Gornji Miren i obližnje njive na kojima je većina seljaka sadila krumpir. U toj je akciji poginulo tridesetero ljudi iz Mirena, petero iz sela Orehovlje, dvoje iz Peći i jedan iz Ločnika. Mnogo je više bilo ranjenih, većinu su smjestili u župnu crkvu, a neke su Nijemci odvezli u goričku bolnicu.

Ipak, rat još uvijek nije bio završen. U svibnju 1944. partizani su u blizini kuće Franca Mozetiča na Potoku teško ranili zapovjednika njemačke posade koja je čuvala stražu kod skladišta goriva i streljiva u obućarskoj zadruzi. Ranjenog su zapovjednika zatim prevezli u goričku bolnicu, u kojoj je prije smrti rekao da na njega nisu pucali Mirenci, što ih je tada spasilo da ne budu odvedeni u internaciju. Unatoč tomu morali su isprazniti sela i preseliti se rodbini i prijateljima u susjedna sela te u Furlaniju. Na kraju Drugoga svjetskog rata Miren se našao tik uz tzv. Morganovu liniju, koja je nakon 9. lipnja razgraničavala dvije vojne uprave na tom području. Na istočnom je dijelu bila Jugoslavenska vojna uprava (JVU), a na zapadnom dijelu Saveznička vojna uprava (SVU). Linija je označavala privremenu granicu između Jugoslavije i Italije. Dio te linije prolazio je preko mirenskoga groblja, pa čak i preko pojedinih grobova. U Mirenu je poslije rata upravu nad gradom preuzela SVU, koja je imala svoj ured upravo u sadašnjem sjedištu općine. U mjestu je inače postojao Mjesni narodni odbor (Krajevni ljudski odbor, KLO), koji pak nije imao nikakvu ulogu u lokalnoj upravi. Nekoliko članova KLO-a vodilo je jaku propagandu protiv toga da po završetku rata stradale kuće obnavlja SVU. Stoga su neka domaćinstva bila obnovljena već za vrijeme SVU-a, a ostala kasnije, nakon 15. rujna 1947., kada je Miren priključen Jugoslaviji. Usprkos tomu još uvijek je granična crta između Jugoslavije i Italije 1947. prolazila preko nekih grobova. Tu besmislenu situaciju riješili su tek Osimski sporazumi, potpisani između Jugoslavije i Italije 10. studenoga 1975.

×

Log in

zrspina logoquarantasettezejanekinoateljeobcina dolinaIPD SSIeacea 2015 00550000 hr