Šmarje kod Kopra (Slovenija)

12. 11. 1920. Potpisom Rapalskog ugovora između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca multietničko područje nekadašnjeg Austrijskog primorja dodijeljeno je Italiji.

6. 4. 1941. Njemačka je napala Jugoslaviju, kasnije ju još napadaju Italija, Mađarska, Rumunjska i Bugarska; teritorij države bio je podijeljen među Njemačkom, Italijom, Mađarskom, Rumunjskom i Bugarskom.

3. 5. 1941. Italija je i formalno priključila teritorij središnje i jugoistočne Slovenije i nazvala ga Ljubljanska provincija; ako je na istoku još više protegnula granice svoje države.

2–14. 12. 1941. U okviru Drugog tršćanskog procesa sudili su šezdesetero slovenskih antifašista; pred Specijalnim sudom za zaštitu države petorica su osuđena na smrt.

8. 9. 1943. Kapitulacija Italije.

10. 9. 1943. Wehrmacht je osnovao Operativnu zonu Jadransko primorje (Operationszone Adriatisches Küstenland) i Predalpsku operativnu zonu (Operationszone Alpenvorland).

2–3. 10. 1943. U tzv. njemačkoj paljevinskoj akciji u Istri među ostalim je selima dijelom bilo spaljeno i Šmarje, tada je izgorjela 31 kuća.

19. 6. 1944. Istarski partizani svladali su i otjerali njemačke i fašističke čete koje su vršile racije u Šmarju.

21. 6. 1944. Drugi palež Šmarja sa skorašnjim uništenjem svih zgrada, od toga je izgorjelo 120 kuća.

9. 5. 1945. Službeni završetak Drugog svjetskog rata u Europi.

u studenom 1947. Šmarje je bilo gotovo u potpunosti obnovljeno, također uz pomoć omladinskih radnih brigada.

Palež Šmarja kod Kopru za vrijeme Drugoga svjetskog rata

Nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata 1939. i talijanskog ulaska u njega 1940. mnoštvo slovenskih i hrvatskih muškaraca iz Julijske krajine mobilizirano je u talijansku vojsku. Zbog njihove nepouzdanosti u borbi protiv »Saveznika« većinu su ubrzo razoružali i rasporedili u tzv. posebne bataljune. Nekolicina ih je potom iskoristila priliku i pristupila snagama Antante, a kasnije se većina vratila partizanima, posebice u okviru prekomorskih četa. Pokreti otpora protiv fašizma još su ojačali u ratu, osobito nakon uspostavljanja Oslobodilačke fronte (Osvobodilne fronte) u Sloveniji, koja je nedugo zatim počela djelovati i na drugoj strani rapalske granice.

Nedugo potom pojavili su se u Julijskoj krajini različiti oblici otpora protiv fašističke odnarođujuće politike. Talijanska je vlast na sabotaže koje su na tom području izvršile tajne ilegalne skupine (tada smatrane terorističkima) uzvratila sudskim postupkom pred Specijalnim sudom u Trstu. Nakon talijanske kapitulacije 8. rujna 1943. ustanovljena je Salska Republika, čija je istočna područja pod nadzorom imala njemačka vojska.

Udinska, tršćanska, riječka i ljubljanska pokrajina prešle su pod neposredan nadzor njemačke vojne uprave, nazvan Operativna zona Jadransko primorje. Za njemačke jedinice bilo je to strateški vrlo značajno područje, zato su odmah započeli s mjerama pojačanja nadzora nad prometnim putovima i suzbijanja otpora. Prva mjera bila je tzv. paljevinska ofenziva početkom listopada 1943., koju je prema Hitlerovoj naredbi pripremilo njemačko Vrhovno zapovjedništvo. Osim SS jedinica, u ofenzivi je sudjelovala i 162. turkestanska divizija, bataljun kraških boraca, bataljun planinskih lovaca i 1. bataljun 1. tenkovske divizije. Tim su se snagama suprotstavile na brzinu formirane, slabo obučene i brojčano znatno manje partizanske jedinice.

Njemačka paljevinska ofenziva započela je noću s 1. na 2. listopada 1943. Prodirali su iz smjera Opčina i Bazovice u tri pravca: prema Sv. Antonu, Kubedu i Sočergi, drugi prema Rižani, Hrastovlju i Dolu te treći u smjeru Ospa, Črnog Kala i Loke. Prva su gorjela sela Mačkolje, Tinjan i Črni Kal, nakon toga Šmarje, Bertoki, Bazovica, Boršt, Dol, Glem, Gračišče, Hrastovlje, Kubed, Labor, Loka, Lopar, Manžan, Marezige, Movraž, Pomjan, Popetre, Praproče, Trebeše i još neki zaselci. Palež su pratila ubojstva civila, mučenja, mnogi su od njih ostali bez doma, imovine i hrane, i to se dogodilo nedugo nakon kapitulacije Italije i optimističnog pogleda u budućnost.

Neposredno nakon paljevinske ofenzive, 5. listopada 1943., osnovan je Istarski partizanski odred koji je surađivao i s talijanskim antifašistima.

Šmarje je u Drugom svjetskom ratu gorjelo dvaput te je bila uništena 151 stambena kuća. Za vrijeme prvog paleža šteta je bila manja, štoviše, Šmarje tada nije bilo predviđeno za palež, ali je nekoliko mladića, nesvjesnih posljedica, izazvalo vojnike koji su prolazili. U drugom paležu uništena je većina zgrada, oko 120 kuća i mnogo gospodarskih nastambi.

Sredinom lipnja 1944. 1. četa 1. bataljuna Istarskoga odreda izvela je mobilizacijski i političko‑propagandni pohod po istarskim selima, pa tako i u Šmarju. Planirali su za 17. lipnja uništenje rudnika ugljena u Sečovlju, ali su akciju zbog pojačane straže odgodili. Poslali su iz Padne u Šmarje ophodnju od tri borca – Hermana Detičara, Rafaela Beržana i Leopolda Uhana – kako bi osigurali hranu i izvijestili o mogućem dolasku neprijatelja. Ujutro 19. lipnja onamo se uputila četa od još 18 boraca. Njemačka vojska, fašisti i karabinjeri toga su dana pretraživali selo, tražili partizane i okupili muškarce kako bi ih odveli u karabinjersku vojarnu. Neočekivanim prodorom partizani su iznenadili neprijateljske vojnike te ih uz pomoć mještana u otvorenoj borbi svladali i otjerali. Nakon velikog poraza bila je očekivana neprijateljska odmazda i ljudi su pravovremeno napustili domove. Nekoliko je njemačkih vojnika i fašista upalo u selo već idućeg dana, 21. lipnja, a iz Trsta i Opčina stiglo je oko 500 pripadnika SS‑jedinica. Opljačkali su i zapalili većinu kuća i nekoliko staja te uhitili i odveli pet mještana.

Šmarje je u studenome 1947., kada je to područje sve do 1954. bilo dijelom Slobodnoga tršćanskoga područja, obnovljeno i uz pomoć omladinskih radnih jedinica, u vremenu koje je isticalo ideale bratstva i jedinstva, jednakosti, mira, volonterstva, discipliniranosti i blagostanja.

×

Log in

zrspina logoquarantasettezejanekinoateljeobcina dolinaIPD SSIeacea 2015 00550000 hr